Biografija Josipa Broza

Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944.) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.

Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.

Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.

Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.

Godine 1913. odlazi u vojsku. Početkom prvog svjetskog rata 1914. shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.

Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a u razgovorima sa seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.

Krajem 1916. premešten je u Kungur gdje radi na održavanju železničke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.

U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.

Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različit frakcije.

Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i osuđen na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.

Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.

Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.

Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!"

Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.

U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.

Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.

U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, odakle usmjerava razvitak ustanka. U Rudom, u istočnoj Bosni, 22. decembra 1941. osniva Prvu proletersku brigadu. Na osnovi uspjeha postignutih u ustanku i oslobodilačkoj borbi u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. Novembra 1942. sastaju predstavnici NOB iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u Jajcu se sastaje AVNOJ na svoje drugo zasjedanje i donosi povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.

Tito dobiva naslov maršala. Neko vrijeme rukovodi oslobodilačkom borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije pobednički je završena 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.

Godine 1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu neprijateljsku politiku prema tekovinama socijalističke revolucije u Jugoslaviji i tekovinama oslobodilačke borbe. Odbijanjem da se pokori tzv. Rezoluciji Informativnog biroa komunističkih i radničkih parija (Informbiro), koja je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito je, u ime načela ravnopravnosti naroda i komunističkih partija svih zemalja, odbacio politiku međunarodnoga hegemonizma i diktata velike sile. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.

Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hruščova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja, na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.

Tito je od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu međunarodnu djelatnost, jedan je od začetnika i glavnih aktera pokreta nesvrstanosti s kojim su se identificirale mnoge novooslobođene zemlje u svijetu. Afirmirajući međunarodni položaj Jugoslavije, mir i suradnju među narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na svim kontinentima. Za goleme i trajne zasluge koje je stekao za sve narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je proglašavan narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj znanosti i praksi, posebno za doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilačkog rata Tito je 1976. dobio doktorat vojnih znanosti i umjetnosti. Proglašen je i počasnim članom mnogih akademija znanosti i umjetnosti.

Na jedanaestom kongresu SKJ - posljednjem kojemu je prisustvovao - održao je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njezinoj vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije - govor koji je svojevrsna oporuka svim baštinicima države koja je stvorena pod njegovim vodstvom i kojoj je ostao trajnim simbolom: Titova Jugoslavija.

4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.

Evo nesto iz Titovog zivota

Staljinovi «brudersafti»

Svojim blizim saradnicima Tito je i dalje govorio da i dalje treba biti oprezan, jer ne vjeruje da ce sovjetski rukovodioci tako brzo obustaviti hladni rat.
- Vjerovatno ce oni hladni rat jos produziti.
Tito je dobro znao sta znaci staljinizam i hegemonijaTito je odlicno poznavao gudace iz Staljinovog «orkestra», kao sto je dobro znao i samog Staljina. Cak su prije sedam godina, 1946, u Kremlju popili «brudersaft», «pobratimilli» su se, ali je Josif zelio da Josip kao «mladji brat», kao i u svakoj porodici, shvati da mora uvijek, i bez pogovora slusati «starijeg brata».
Vec je bila prosla ponoc kad je poslije razgovora u Kremlju 27.maja 1946 Staljin pozvao Tita i ostale na veceru u svoj letnjikovac kraj Moskve. Pored clanova jugoslovenske delegacije, za trpezom su jos sjedili Molotov, Zdanov, Berija, i Bulganjin. Poslije uobicajenih zdravica i i uz poznatu «percovku» i obilatu veceru, Staljin je vec dosta zagrijan od pica posao do gramofona i poceo sam pustati ruske narodne pjesme. Pjevusio je i igrao dok su ostali zadovoljno gledali u tovarisca Visarionovica. Zatim pridje Titu pa mu rece:
-Mi dva Serba, ja i Molotov... mi dva Serba, slavjanska predasna inteligencija...
Tovarisc Visarionovic, kako ste vi snazni! -uskliknu laskavo Molotov. No domacin se odjednom snuzdi.
-A ne,ne ja necu dugo zivjeti.
Poskakase zabrinuto Molotov, Berija i Zdanov, pa se oipet dodvoravaju.
-Njet, njet tovarisc Josif vi zdarovi, vi krjepki, vi dolgo zit budet.....
A Staljin vrti glavom i sjetno rece:
-Ne, ne fizioloski zakoni djeluju, ja znam svajo zdarovje i svajo fiziceskoje sostajanije.
I pogleda u Tita:
- Tito treba da se cuva da mu se nista ne desi... Jer, ja necu dugo zivjeti , a ti ces ostati za Evropu.... Cercil mi je pricao da je Tito dobar covjek.
«Ne znam, ali ako Vi kazete», odgovorio sam mu , « znaci mora biti dobar covjek. Potrudicu se da ga upoznam.»
- Vi zdarovi? – upita zatim Staljin Tita.
- Zdrav – odgovori Tito.
-Beregite svoje zdarovje – opet ce Staljin – nuzno budjet dlja Evropi.
Staljin je poslije ovih rijeci dograbio casu «percovke» i pozvao Tita.
- Da popijemo brudersaft!
Posto su se kucnuli i zagrlili, Staljin zivne i zgrabi Tita ispod misica i tri put ga dignu u vis.
- Jos u meni ima snage! - zadovoljno ce Staljin.
Komentarisuci ovaj Staljinov odnos Tito je 1972. godine primjetio « Staljin je bio prilicno raspolozen prema meni. On je htio da me, tako reci, na neki nacin da me usvoji »
Dvije godine kasnije 1948. Staljin je tu snagu htio ponovo da okusa. Samo, tada u zelji da slomi i srusi Tita.
Marta 1948. kada je vec poceo konflikt, Staljin je u razgovoru sa Hruscevom – pokazujuci mu kopiju pisma CK SKP(b) upucenu CK KPJ s optuzbama na racun KPJ i Tita – samouvjereno rekao:
- Bice dovoljno da maknem malim prstom i Tita vise nece biti. On ce pasti..
U svom referatu na XX kongresu KPSS 1956.godine Hruscov je opisao taj susret i razgovor sa Staljinom i rekao:
«Mi smo skupo platili to 'micanje malim prstom'. Ta je uzjava odrazavala Staljinovu maniju velicine, ali on je bas na taj nacin postupao. 'maknut cu malim prstom i nece biti Kosiora'; 'maknut cu malim prstom i jos jednom i vise nece biti Postiseva i Cubara'; 'jos jednom dignut mali prst i nestat ce Voznesenskog, Kuznjecova i mnogih drugih'.»
Koliko sarkazma u ovim Staljinovim «brudersaftima»! «Bratimo» se on i sa mnogim drugima – Kirovom, Tuhacevskim, Srdicem – a zna se kako su zavrsili.
Sta je bilo sa nasim zemljakom Danilom Srdicem? Prije 10 godina i on je bio tamo. Na svecanom prijemu u dvorani kongresnog dvorca u Kremlju, 06. novembra 1936. medju stotinama zvanica. Najvisih drzavnih, vojnbih i partijskih rukovodilaca SSSR-a starih revolucionara i proslavljenih komandanata iz gradjanskog rata – nalazio se i komandant korpusa, general pukovnik Crvene armije Danilo Serdic.
Staljin je izabran za generalnog sekretara CK SKP(b) 03. aprila 1922.godine. misljenje o njemu iznio je Lenjin u svojim pismima Centralnom komitetu, svom testamentu, kada je bolestan lezao prikovan za postelju. Lenjin je pisao:
« Drug Staljin, poslije nego sto je postao generalni sekretar, koncentrisao je u svojim rukama neogranicenu vlast i ja nisam ubijedjen da ce on uvijek biti sposoban da se njome sluzi na dovoljno mudar nacin... Staljin je previse grub i ta mana, koja je posve snosljiva u odnosima medju nama komunistima, postaje nesnosljiva u funkciji generalnog sekretara. Stoga predlazem drugovima da razmisle kako da Staljina premjeste sa te duznosti i da na nju dovedu drugog covjeka, koji bi od Staljina imao samo jedno preimucstvo, naime bio snosljiviji, lojalniji, pristojniji iobzirniji prema drugovima, manje kapriciozan itd. Ta okolnost moze biti zanemarljivom sitnicom. Ali ja smatram sa stanovista zastite od raskola i cinjenica sto sam ih prije naveo o medjusobnim odnosima Staljina i Trockog, to nije sitnica ili je to takva sitnica koja moze poprimiti odlucujuce znacenje.»
Lenjin je umro 21. januara 1924. njegov testament u kome su bile i ove ocjene o Staljinu otvoren je tek na Plenarnoj sjednici Centralnog komiteta. Na njoj je odluceno – sa petnaest glasova protiv deset – da Staljin i dalje ostane na funkciji generalnog sekretara i da se Lenjinov testament ne cita na predstojecem kongresu Partije. Lenjinov testament je objavljen tek 1956, tri godine poslije Staljinove smrti.

Prvi put je Tito vidio Staljina na VII kongresu Kominterne, koji je odrzan od 25. jula do 20. avgusta 1935. godine. u Moskvi ali se tada nije susreo sa njim. Tito je bio clan delegacije KPJ. On je tada stalno boravio u glavnom gradu SSSR - a radeci kao referent za KPJ u Balkanskom sekretarijatu Kominterne kojim je rukovodio Vilhelm Pik. ( Pod Balkanski sekretarijat podpadale su partije Jugoslavije, Grcke, Bugarske, Rumunije i Albanije). Bilo je to i Titovo prvo vidjenje sa Moskvom, jer u taj grad nije navracao dok je boravio u Rusiji za vrijeme oktobarske revolucije.
- Naviknut na samocu na robiji – pricao je jednom Tito o tom svom boravku u Moskvi dok je radio u Kominterni- malo sam se kretao u Moskvi. Iz kancelarije dolazio sam u svoju sobu u hotelu «Luks». Gledao sam da svoj boravak sto korisnije upotrijebim. Sve one knjige do kojih nisam mogao doci na robiji, sada sam imao na raspolaganju... Najvise sam paznje posvetio studiju ekonomije i filozofije. Ozbiljno sam se bacio i na studij vojne literature... Inace izvan kancelarije i stana, malo sam isao po Moskvi. Izuzetak je predstavljao Boljsoj teatar, gdje sam gledao izuzetan izvanredan i slusao dobre opere...
Za vrijeme boravka u Moskvi i onu drugu stranu zivota – karijerizam, laktastvo, nepravde, hapsenje i nestajanje ljudi preko noci.
Sve sam ja to tada vidio – pricao je Tito to odmah poslije rata – ali uzroci toga nisu mi bili tada toliko jasni kao danas... No moja revolucionarna duznost nalagala mi je tada da to ne kritikujrem i da ne pomazem tudju propagandu protiv te zemlje, posto je SSSR tada je bio jedina zemlja u kojoj je izvrsena revolucija i u kojoj je trebao da se izgradi socijalizam. Smatrao sam da ne treba da vodim propagandu protiv te zemlje... Neko bi mi mogao prebaciti da nisam imao smjelosti. Ne, ja mislim da niko ne moze reci da smjelosti kod nas nema. I meni i mnogima od nas u ono vrijeme bila je jedina misao, ne uciniti nista sto bi naskodilo cjelokupnom daljem razvitku medjunarodnog pokreta. Ja sam kao i mnogi drugi smatrao da je to samo prolazna unutrasnja stvar koja ce se postepewno rijesiti. Pogotovo jer sam bio u Rusiji za vrijeme carizma i vidio kako je sve to uzasno i jadno izgledalo. U meni se vodila velika borba protiv obnoga sto sam vidio, ali sam ruske komuniste opravdavao nemogucnoscu da sve brzo postignu, mada je od Oktobra 1917. vec bio prosao prilicno dug period, vise od 17 godina....
Kada je usao u Politbiro CK KPJ, odmah poslije izlaska sa robije, 1934, Tito je brzo uvidio da od dobrog revolucionarnog rada nema nista sve dok rukovodstvo Partije sjedi nirno u inostranstvu u Becu, Parizu i Moskvi. Boraveci tako u Moskvi, Tito je jednog dana posao Georgiju Dimitrovu sekretaru Kominterne i rekao mu otvoreno:;
-Mislim da rukovodstvo treba da bude definitivno u zemlji. Nema smisla da sjedi u Parizu i ovdje.
- Kakvo rukovodstvo?
- Pa nas CK.
-Ostao si samo ti Valter, koji treba da ides u zemlju. Sreca je tvoja, a i za Pariju, da si bar ti ostao, jer je onace vec bilo riijecio o tome da seKPJ raspusti- rekao je Dimitrov.
Sjecajuci se toga poslije rata, Tito je pricao
Citav niz nasih ljudi bio je tamo uhapsen, gotovo niko nije bio vani... Zadrzao sam se u u Moskvi sve do pred rusko- finski rat. A onda sam posao nazad u zemlju... Dosao sam u Zagreb... Bio sam presretan. Jer sve se toliko kuhalo u Moskvi, da mogu reci da su to bila najteza vremena u mom zivotu. Cak je i rat bio laksi, jer u ratu bar znas gdje ti je neprijatelj.
Valter je jedno od mnogih ilegalnih nadimaka Josipa Broza Tita. Zapravo dok je boravio u Moskvi prije rata on je zbog neophodne konspiracije , uzeo ime Valter Fridrih. Kada je 1935 kao delegat KPJ na VII kongresu Kominterne ispunjavao anketni list, na pitanje pod kakvim ce imenom nastupati na Kongresu Broz je naveo ovo ime – valter Fridrih. Otada su ga tako zvali u Kominterni. Tako ga je oslovljavao i Staljin.
Tako je jednog dana za vrijeme boravka u Moskvi Tito cuo da su enkavedovci Simu Brcica , nekadasnjeg strazara u zatvoru Sudbenog stola u zagrebu onog istog covjeka koji mu je doturio turpiju i htio pomoci u organizovanju bjekstva. No to bjekstvo nije uspjelo jer je Broz bio prebacen u drugi zatvor. Ali je bar uspio pokusaj izbavljenja Stjepana Cvijica i Vilima Horvaja i Mihajla Vranesa.neko je strazara Brcica izdao pa je on presao u ilegalu i emigrirao u Sovjetski Savez, gdje je postao clan SKP(b). Radio je kao strugar u jednom moskovskom zavodu, a zavrsio je i Komunisticki univerzitet nacionalnih manjina Zapada.
Kada je Tito dosao u Kontrolnu komisiju, sef Augerites rekao mu je da je Brcic iskljucen iz partije iskljucen iz Partije zato sto se otkrilo da je bio strazar u jednom jugoslovenskom zatvoru. Tito je pokusao da mu objasni citav slucaj ali je Augeretis bio tvrd i neumoljiv.
-Nemojte jugoslovenskog opstinskog ili sudskog strazara , koji je to postao mradi hljeba izjednacavati sa vasom „ohranom“ za vrijeme cara- ljiutito odbrusi Tito- to nisu politicki protivnici, vec siromasni radnici...Brcic je bio nas kurir i clan Partije.
Nademeno potcjenjivacki Augaretis mu je odgovorio
-Bas ste mi vi Jugosloveni neki komunisti kad, eto, primate i zandarme u Partiju.
Brcic, vise ipak nikad nije ugledao svjetlost dana. Nestao je bez traga u Staljinskim cistkama, kao i hiljade drugih. Posmrtno je rehabilkitovan 01.08.1963. odlukom Vojnog tribunala Moskovskog vojnog okruga

O njemu je Centralnom komitetu dao izjavio stari revolucionar Mihajlo Vranes, bivsi Brcicev zatocenik u zagrebackom zatvoru:
„Formalno 1928 godine Šime Brčić jos nije bio clan KPJ, ali svi mi koji smo bili u zatvoru u Zagrebu, pa i drug Tito, smatrali smo ga komunistom, jer je aktivno radio vrlo opasne poslove za nas. Nije tacno da je prikrivao podatke o sluzbovanju u zandarmeriji o tome se znalo i u Kominterni..Ja sam o tome govorio...“
Tito je kao i mnogi osjecao svu tezinu i nepravdu Staljinovih cistki, koje je pored sovjetskih i drugih progutala ,moge jugoslovenske revolucionare.
Malo je tada nedostajalo da i sam nastrada. Nikad nije bio siguran da i njega nece jednog dana pokupiti. Sto ga nisu uhapsili, moze zahvaliti Dimitrovu, koji je u njega i,ao prilicno povjerenja. Dimitrov je smatrao da Tito treba da uzme potpuno rukovodstvo KPJ i da je sredi.
Kao sto je ucinio za Brcica.Tito je i za mnoge druge intervenisao licno u Kominternii njenjim aparatima. Govoirio je da je taj i taj drug dobar komunista ali su mu dosta odgovorili da je doticni trockista, spijun, imperijalista i slicno. Sve to je u Titu jos vise ucvrstilo misljenje da kadrove treba vratiti u Jugoslaviju. Da bi se sacuvali od ovakvih cistki.
Krajem avgusta 1936 u Moskvi je odrzano je savjetovanje rukovodeceg aktiva KPJ, na kome je kriticki analiziran rad Centralnog komiteta, i izvrsene su neke kadrovskre promjene. Tito je izabran za generalnog sekretara CK KPJ. Na tom savjetovanju Tito je kao prvi zadatak Partije istakao borbu za akciono radnicke partije. Uz saglasnost Kominterne donijeta je odluka da Tito sa sekretarijatom CK ode u zemlju i uzme na sebe neposredno rukovodstvo Partijom i radnickim proleterijatom. U zemlju je stigao u decembru iste godine. to mu je omogucilo da u neposrednoj saradnji sa aktivom Partije koji je izrastao u svakodnevnoj revolucionarnoj borbi ubrza sprovodjenje mjera za organizaciono, politicko i idejno izgradjivanje Partije za koje su se on i najbolji kadrovi KPJ zalagali godinama.
U toj borbi za definitivno oslobadjanje od frakcionastva i za jacanje jedinstva KPJ, Tito je posebno mjesto davao njenom osamostavljivanju i izgradjivanju njene sopstvene politike i strategije. Dobro je znao da da o toga umnogome zavisi ozivotvorenje koncepta KPJ kao avangarde radnicke klase.zato je i preduzeo neke prakticne korake:
1. Predlozio je da se CK definitivno vrati iz inostranstva uzemlju
2. Da KPJ ne prima vise novcanu pomoc sa strane.
Tito je u tome naisao na razumjevamje, Dimitrova koji se slozio da se bar dio rukovodstva vrati u zemlju, kako bi imao zivi kontakt sa clanstvom i masama. U Kominterni JE Tito, takodje, otvoreno kazao da KPJ nije potrebna subvencija, da ce se partija sama pobrinuti za novac, tj da i u zemlji moze dobiti novcanu podrsku. To je po Titovom misljenju bilo vazno, jer nista ne moze da demoralise jedan pokret nego novac koji prima sa strane. Takva pomoc kvari kadrove , a da se ne govori o njihovoj zavisnosti prema onom koji pare daje.
Tito je u svemu tome bio odlucan i vratio CK u zemlju. Taj korak je bio presudan. Njime je nasa Partija iskazala otpor prema sematskom rukovodstvu iz inostranstva. Protiv dogmi i strateskog metoda, i okrenula se stvarnim problemima zivota, licen preme sopstvenim naodima i sopstvenoj radnickoj klasi. Ta odluka onog zdravog jezgra u Partiji imala je pozitivan odraz na cjelokupan rad KPJ pogotovo jer je u Kominterni – nedugo poslije VII kongresa – sve vise preovladjivao birokratski metod rada. Staljin je pretvarao to rukovodece tijelo medjunarodnog komunistickog pokreta u po,ocni aparat svoje politike.

Pred drugi svjetski rat Kominterna je sve manje bila centar internacionalisticke saradnje pojedinih komunistickih radnickih partija, a sve vise direktno operativno rukovodstvo za svaku od njih. Prisvojuila je pravo da svaku od njih ocjenjuje, smjenjuje njihovu politiku, postavlja rukovodstvo. Cak i da raspusta citave komunisticke partije, kao sto je poljska komunisticka partija. I nasa partija bila je optuzena da je puna spijuna. Poswtavilo se pitanje njenog raspustanja. Direktno mijesanje Kominterne u unutrasnji organizacioni i politicki razvoj KPJ produbljivao frakcijsku borbu. Zbog birokratdskih i dogmastickih odnosa Staljinistickih metoda i tradicija Kominterna je isla mimo stvarnih potreba borbe i a kcije stvarnih borbi komunistickih partija u pojedinim zemljama. Njeni recepti nisu odgovarali nasoj KPJ. od dolaska tita na njeno celo ona je izgradjivala samostalnu strategiju i taktiku jugoslovenskog radnickog revolucionarnog pokreta.
1941. godine kada je Hitler osvajao svijet, KPJ je casno ispunila svoje obaveze pred svojim narodom i medjunarodnim radnickim pokretom. U vrijreme kad se cula samo sovjetska partija KPJ je pocela da okuplja sve one koji su voljeli svoju zemlju. Ona je izvrsi najznacajniji istorijski akt da sprovede revoluciju i postavi temelje socijalistickog drustva.
Prvo zasjedanje AVNOJ-a imalo je dejstvo razgaranja revolucionarne borbe. Ubrzo poslije zasjedanja AVNOJ-a pocela je nova IV neprijateljska ofanziva. U borbi protiv partizana pored Italijana i nijemaca ucestvovali su i domaci izdajnici cetnici i ustase. 31.01.1943. u jeku najvece borbe Tito je pitao Staljina:
„ Ja moram ponovo da vas pitam: zar vam nikako nije moguce da nam pruzite makar kakvu pomoc? Stotini hiljada izbjeglica prijeti glad i smrt. Zar poslije 20 mjeseci herojski gotovo nadcovjecanske borbe nije moguce naci nacin da nam se pomogne.“

Dok je Tito mislio o protiv udaru i spasavanje ranjenika stigla je telegram iz Moskve. Kad je procitao telegram na licu mu se pojavio zabrinuti izraz. Telegra, je dao saradnicima. On je glasio:
„ ...bratski pozdrav vama i svim drugovima najljepse zelje u toj herojskoj borbi protiv prokletog neprijatelja.“
-----
Tito i Staljin prvi put su se sreli septembra 1944. godine u Moskvi, gdje je sa ostrva Visa doletio avionom. Prvi zvanicni susret u Kremlju bio je hladan. Staljin nije mogao Titu da oprosti telegram s pocetka rata.kada mu je savjetovao da se ne zamjera Englezima zbog kralja. Proslavljeni gerilac Evrope ovako je odgovorio:
„kad nam pomoc ne mozete ukazati , onda nam bar nemojte ni smetati“
Staljin se ljutio zbog odluka II zasdjedanja AVNOJ-a donesenih u Jajcu 1943. Reagovao je ljuto i ostro. U telegramu Titu rekao je da su im jugoslovenski komunisti zabili noz u ledja, na sta mu je Tito odgovorio da to nije zabijanje noza u ledja i da jugoslovenski komunisti bolje poznaju situaciju u svojoj zemlji, te da je do tih odluka moralo doci ako zele da borba koju krvavo vode urodi uspjehom. Na tom sastanku doslo je do zategnutih situacija. Tito nuje bio osoba koja samo klima glavom on se protivrjecio.
U jednom momentu staljin je primjetio:
- Valter, pazite , burzoazija u Srbiji je vrlo jaka.
- Druze Staljin ne slazem se s vasim gledistem. Burzoazija u Srbiji je vrlo slaba.
Staljin se namrstio a onda je htio Tita uvjeriti u nesto drugo
- Trebalo bi da vratite kralja Petra na prijestolje.
- To je ne moguce. Narod bi se pobunio jer je kralj u Jugoslaviji olicenje izdaje. Pobjegao je i ostavio narod kad je bilo najgore
- Ne morate da ga vratite za sva vremena. Privremeno pa mu u zgodnom trenutku udarite noz u ledja.
Dalje Staljin je pitao
- Valter sta biste uradili kad bi se Englezi silom iskrcali u Jugoislaviji?
- Dali bi im najodlucniji otpor!
Staljin vise nije spominjao Engleze.